Danas je u našem Centru održan historijski čas. Danas smo svi zajedno osjetili historiju.

Naše drage kolege: Kasim Hrustemović, Meliha Povlakić Hadžiefendić, Aida Šečić, Emilija Deljanin- Murtić i Zakira Šejto su govorili kao ljudi koji su prošli ono o čemu mi danas učimo iz knjiga. Kao svjedoci vremena u kojem se nije učilo za ocjenu, nego se živjelo za opstanak.

Pred našim srednjoškolcima i učenicima IX razreda otvorili su dio svojih sjećanja… onih koje se ne zaboravljaju, ali koje bole svaki put kada se izgovore.

U njihovim glasovima osjećala se snaga, ali i drhtaj. U njihovim riječima bila je hrabrost, ali i tišina onih trenutaka koje je teško opisati. Vratili su se u vrijeme kada se branila domovina, kada su naši sinovi davali svoje živote da bismo mi danas imali slobodu da učimo, radimo, sanjamo.

I u toj učionici nije bilo samo predavanje.

Bila je istina.

Bila je bol.

Bila je zahvalnost.

Bila je suza.

Niko nije ostao ravnodušan. Ni učenici, ni nastavnici. Djeca su slušala u tišini kakva se rijetko doživi… gledala svoje profesore nekim novim očima ne samo kao one koji ih uče, nego kao one koji su nekada branili njihovo pravo da danas sjede u školskim klupama.

To nije bio običan čas.

To je bio susret generacija.

Podsjetnik da sloboda nije poklonjena ona je izborena.

I obaveza da je čuvamo.

Jer domovina se ne voli samo riječima.

Ona se čuva sjećanjem.