Neka prijateljstva počnu jednim pogledom, neka jednim osmijehom, a neka susretom koji nas zauvijek podsjeti da su ljubav, dobrota i dječija radost jezici koje svi razumijemo. Jezici za koje nisu potrebne riječi, jer ih srce govori najglasnije.

Jučer, 8. oktobra 2026. godine, u okviru obilježavanja Dječije nedjelje, prvačići našeg Centra, u pratnji svoje učiteljice Esvede Omeragić i svojih divnih roditelja, zakoračili su u jedan poseban svijet. Svijet u kojem se uči da ne vidimo samo očima, da ne slušamo samo ušima i da se najljepše stvari u životu ponekad ne mogu ni vidjeti ni čuti već samo osjetiti srcem.

Naši mališani posjetili su JU Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu – CZSD, mjesto u kojem su jučer, uz igru, druženje, osmijehe i nova saznanja, naučili jednu od najvažnijih životnih lekcija: svako dijete je svijet za sebe, svako dijete ima svoje darove i mogućnosti, a različitosti nas ne udaljavaju – one nas obogaćuju.

A znate li kako je sve počelo?

Ideja za ovu posjetu rodila se tokom prethodnog susreta, kada su učenici Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu posjetili naš Centar. Tada su se sreli mali ljudi velikih srca, a ono što je počelo kao posjeta preraslo je u želju za novim druženjem. Jer kada se djeca prepoznaju po dobroti, kada se među njima rodi iskrena bliskost, onda je sasvim prirodno da požele ponovo biti zajedno.

I tako su se jučer, naša dva svijeta, koja su možda na prvi pogled različita, ponovo susrela tamo gdje su oduvijek bila ista, u dječijoj radosti, iskrenosti i ljubavi.

Naše prvačiće dočekala je divna učiteljica Samija Zilić, koja se potrudila da njihov boravak bude ispunjen toplinom, pažnjom, igrom i nezaboravnim trenucima. Dočekala ih je širom otvorenog srca i pokazala im da se istinsko učiteljstvo ne ogleda samo u onome što djecu naučimo već i u onome što u njima probudimo.

A naši prvaci imali su i poseban razlog za radost i ponos. Svojoj domaćici, učiteljici Samiji, čestitali su na zasluženo osvojenoj tituli Najbolje učiteljice godine, koju ona s ponosom nosi. Njihove čestitke možda su bile dječije, jednostavne i iskrene, ali upravo zato neprocjenjive. Jer nema ljepšeg priznanja od onoga koje dolazi iz čistog dječijeg srca.

A onda je počela čarolija učenja!

Naši prvačići upoznali su se s Brajevim pismom, abecedom koju slijepa i slabovidna djeca koriste za čitanje i pisanje. Upoznali su i mašinu za Brajevo pismo, način na koji njihovi novi prijatelji čitaju, uče, otkrivaju svijet i razvijaju svoje izuzetne sposobnosti.

Prstići su otkrivali tačkice, oči su radoznalo pratile svaki novi pokret, a dječija pitanja nizala su se jedno za drugim. Svaka nova informacija otvarala je vrata novom saznanju. Naši mališani imali su priliku vidjeti koliko se znanja, upornosti, truda, talenta i ljubavi krije iza svakog naučenog slova i svake pročitane riječi.

Posebno su ih obradovali prigodni privjesci s njihovim imenima ispisanim na Brajevom pismu, koje su im domaćini pripremili kao uspomenu na ovaj susret.

Možda su to samo mali privjesci, ali za nas oni nose veliku poruku. Podsjećaju nas da svako ime zaslužuje biti pročitano, svako dijete prepoznato, svaki trud poštovan i svako srce prihvaćeno.

Jer nije najvažnije na koji način čitamo svijet, nego koliko smo spremni razumjeti jedni druge.

I dok su se naši prvačići igrali, smijali, družili i učili, događalo se nešto mnogo veće od jedne školske posjete. Rušile su se nevidljive prepreke, rađalo se razumijevanje, a dječija srca postajala su bogatija za jedno dragocjeno iskustvo.

Možda naši mališani još ne znaju objasniti sve ono što su jučer naučili. Možda još ne mogu do kraja razumjeti koliko je važno prihvatiti različitosti i koliko je velika snaga ljudske dobrote. Ali jedno je sigurno – ponijeli su sa sobom nešto što nijedna knjiga ne može u potpunosti prenijeti: osjećaj da smo svi vrijedni, da svi pripadamo i da svako od nas ima nešto posebno što može pokloniti svijetu.

A to je, dragi naši, lekcija koja se uči cijeli život.

 Od srca zahvaljujemo Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo na predivnom dočeku, gostoprimstvu, druženju, igri i znanju koje su podijelili s našim mališanima.

Posebnu zahvalnost upućujemo našoj dragoj učiteljici Samiji Zilić, koja je s toliko topline, strpljenja i ljubavi predstavila rad, mogućnosti i postignuća djece s oštećenjem vida. Pokazala nam je da se dječiji potencijali ne mjere onim što neko ne može, već onim što uz podršku, razumijevanje i vjeru u sebe može postići.

Hvala i svim kolegicama i kolegama koji su zajedno sa Samijom dočekali naše mališane i njihove roditelje, učinili da se osjećaju dobrodošlo i poklonili im trenutke koji će se dugo pamtiti.

Hvala vam što ste našim prvačićima otvorili vrata svog svijeta i dozvolili im da kroz druženje nauče nešto što je važnije od svakog školskog gradiva – da se čovjek ne upoznaje po onome što ne može vidjeti, već po onome što nosi u sebi.

Hvala i našoj učiteljici Esvedi Omeragić, kao i roditeljima naših prvačića, koji su prepoznali vrijednost ovakvih susreta i svojim prisustvom podržali djecu na putu odrastanja u dobre, pažljive i empatične ljude.

Jer upravo ovakvi trenuci pokazuju koliko je važno da djecu od najranijeg uzrasta učimo da ne okreću glavu od različitosti, već da im prilaze otvorenog srca. Da ne traže razloge zbog kojih smo drugačiji, nego ono što nas povezuje. Da ne pitaju ko može više, a ko manje, nego kako jedni drugima možemo biti podrška.

Možda naši mališani jučer nisu naučili samo kako se čita Brajevo pismo. Možda su naučili čitati nešto mnogo važnije – ljudsko srce.

A kada dijete nauči da razumije drugoga, kada pruži ruku bez predrasuda, kada se raduje tuđem uspjehu i kada u različitosti prepozna ljepotu, tada znamo da smo na pravom putu.

Na putu na kojem ne odgajamo samo učenike, već ljude.

Jer kada se sretnu dječija srca, ne postoje prepreke koje su veće od ljubavi.

A možda je upravo to najljepša poruka Dječije nedjelje: da djeci ne trebamo samo govoriti kakav svijet treba biti – nego im vlastitim primjerom pokazati kako se takav svijet gradi.

Jednim susretom.

Jednim osmijehom.

Jednom pruženom rukom.

Jednim otvorenim srcem.

Jer svijet postaje ljepše mjesto onda kada naučimo da jedni druge ne gledamo samo očima – već srcem.