Kad nisam u svojoj školi,

mene moja duša boli,

jer nema one družine

da dijelimo užine.

Igramo se i družimo,

rođendane proslavimo,

crtamo, računamo,

zajedno se radujemo…

Postoje mjesta na koja djeca dolaze da uče, ali postoje i ona na koja dolaze da rastu, vole, pripadaju i stvaraju uspomene koje se nose u srcu cijeli život. Naš Centar je upravo takvo mjesto.

U našoj razrednoj nastavi svaki dan donosi neku novu priču, osmijeh, igru, naučenu riječ, riješen zadatak i radost zbog malih, a tako velikih pobjeda. Tu se dijele užine, sklapaju prijateljstva, slave rođendani, boje najljepši crteži i uči da je najljepše onda kada smo zajedno.

A kada škola postane mjesto kojem se raduješ, kada ti nedostaju drugari, učiteljica i zajednički trenuci, onda znaš da si pronašao nešto mnogo veće od učionice. Pronašao si svoje mjesto pod suncem.

Zato su nam najljepša ona dječija srca koja nam, svojim riječima i osmijesima, poručuju da škola nije samo mjesto u koje se dolazi – škola je mjesto kojem se pripada.

Jer svako dijete zaslužuje da bude prihvaćeno, voljeno, podržano i sretno. A naša je najveća radost kada znamo da u našem Centru djeca ne dolaze samo da uče, već da svaki dan dožive nešto lijepo, da budu dio svoje družine i da osjete koliko su važna.

Jer kada se dječija duša veže za svoju školu, tada znamo da smo zajedno stvorili nešto neprocjenjivo – osjećaj pripadnosti koji se ne uči iz knjiga, već srcem.