Svaka škola ima svoje posebne učenike, one koji se izdvajaju trudom, talentom i predanošću. Među njima je i Lejla Trakić, učenica drugog razreda srednje škole, koja se obrazuje za zanimanje tekstilni tehničar-konstruktor modelar.

Lejla je primjer posvećenosti i svestranosti – uz odličan uspjeh i sve petice, aktivno učestvuje u brojnim školskim i vanškolskim aktivnostima. Članica je manekenske agencije NovaMass, gdje s elegancijom i samopouzdanjem kroči modnim pistama. No, njen talenat se ne zaustavlja tu. Nedavno je pokazala izuzetnu glumačku nadarenost u predstavi (Po)pravi put, oduševivši publiku svojom izvedbom.

Osim što blista na sceni, Lejla njeguje i ljubav prema pisanju. Ove godine učestvovala je na literarnom konkursu u organizaciji Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo . Njena olovka ispisuje emocije, priče i misli koje dotiču srca, a njen rad svjedoči o njenoj izraženoj osjetljivosti i zrelosti.

Danas, dok obilježavamo drugi dan Ramazanskog bajrama i Dan šehida, prisjećamo se svih onih koji su dali svoje živote za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Lejla nam svojim pisanjem pomaže da ih ne zaboravimo, da osjetimo njihovu priču i da se podsjetimo koliko je važno njegovati uspomene i vrijednosti koje su nam ostavili.

Draga Lejla, neka ti talent, trud i ljubav prema umjetnosti i znanju budu vjetar u leđa. Tvoja škola vjeruje u tebe i raduje se svim tvojim budućim uspjesima!

Lejlin literarni rad: DOMOVINO, RASTI S NAMA

Na času bosanskog jezika, profesorica nam je rekla da za zadaću napišemo priču o našoj domovini, Bosni i Hercegovini. Razmišljala sam da li da pišem iz srca ili je lakše „poslužiti se“ modernom vještačkom inteligencijom koja nikada nije vidjela snijeg na Bjelašnici, zelenilo Neretve, niti kraš Hercegovine. Da li moderna tehnologija može opisati plavetnilo neba iznad moje kuće u toplom julskom danu i moju ljubav prema domovini kada to nikad vidjela i osjetila nije?

U toku školovanja, učili smo o povijesti Bosne, od najranijih dana pa do Kulina bana i bosanskih kraljeva, o dugom Osmanskom periodu koji nam je ostavio Baščaršiju, džamije širom Bosne i dosta riječi koje mi i danas koristimo. Iz perioda Austro-Ugarske imamo Vijećnicu, muzeje i druge zanimljive građevine. Potom je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Jugoslavije. U devedesetim godinama prošlog stoljeća, nastupili su teški dani za našu domovinu. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti i samostalnosti zemlje. Zbog toga slavimo Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao nacionalni praznik koji se obilježava 1. marta svake godine. Iako su građani odlučili da BiH postane samostalna, neprijatelji su željeli drugačije i izvršili su agresiju u aprilu 1992. godine. Naš prvi predsjednik Alija Izetbegović je bio čak i zarobljen. Uz veliku mudrost i hrabrost našeg predsjednika, podršku hrabrih sinova ove zemlje, i učešće međunarodne zajednice, u Bosni je 1995. godine konačno nastupio mir. Predsjednik Izetbegović vodio je zemlju i u teškom poslijeratnom periodu kada je trebala obnova ratom porušene zemlje. Četiri godine nakon smrti predsjednika, 2007. otvoren je Muzej „Alija Izetbegović“ koji čuva uspomenu na lik i djelo ovog velikog čovjeka, kojeg su poštovali predsjednici i Istoka i Zapada. Ono što nikakav novac ne može vratiti jesu životi najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine koji su pali u odbrani domovine. Njihovi grobovi – mezari nalaze se sve od Drine do Une, od Save do kamene Hercegovine. Šehidsko mezarje Kovači je groblje koje se nalazi u sarajevskom naselju Kovači. Na ovom groblju su sahranjeni sinovi BiH i prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. U Bosni i Hercegovini je drugi dan Ramazanskog bajrama proglašen Danom šehida, kao dan sjećanja na sve one koji su dali živote braneći porodicu, čast, domovinu i vjeru. Ovaj dan se obilježava obilaskom šehidskih mezarja, posjetama šehidskim porodicama, dovama za sve šehide i podsjećanjem na njihovu žrtvu. Mlade generacije se trebaju odužiti šehidima svojim trudom, radom, učenjem i odlukom da ostanemo živjeti u Bosni. Meni je jako važno da budem blizu svoje porodice, da govorim svoj jezik sa ljudima koje svakodnevno srećem. Zato, svoju budućnost vidim u svojoj zemlji. Učim u školi najbolje što mogu kako bih mogla naći posao i doprinijeti rastu domovine. Smatram kako mladi ljudi koji imaju neku poteškoću uz podršku imaju priliku, mogu napredovati i ostvariti dobar život i u našoj domovini.

Radujem se Danu nezavisnosti, nadam se da ću posjetiti svog djeda u Živinicama. On je bio borac Armije BiH i sa njim želim razgovarati o ratu. Tad ću mu i zahvaliti za svu njegovu žrtvu i hrabrost, pročitat ću mu i svoj sastav. Djed će biti ponosan. Profesorica bosanskog jezika je poslala priču na Konkurs, rekla je da je važno voljeti domovinu i učestvovati a ne pobijediti.