“Mejrem je tada krenula u predškolsko, učiteljica Amina pruža svoj maksimum i uspijeva da moja Mejrem povlači linije, da boji crteže, da uči brojeve i slova, da bude samostalna. Učiteljica ne odustaje, svoju energiju, trud, rad, volju podiže na veći i veći nivo. Mejrem za vrijeme boravka u predškolskom učestvuje u radionici čarobni štapić, radi svoju izložbu. Za kratak period, naša Mejrem postiže odlične rezultate za dijete koje ima poteškoće”, prisjeća se Sadina dodajući kako je prilično sigurna da bez rada s učiteljicom Aminom njihova Mejrem ne bi postigla uspjeh u osnovnoj školi. Mejrem voli balet, u školi igra košarku, a bavi se i manekenstvom. Učestvovala je i u inkluzivnoj modnoj reviji “Pogledaj, ja sam lijep/a!”. I danas rado na školskom odmoru dođe i posjeti učiteljicu Aminu i mališane iz grupe.

Učiteljicu Aminu Pilav i mališane u predškolskoj grupi posjetili smo i mi, a oni su nas dočekali – svirkom na bubnjevima. Uz indijansku melodiju sa zvučnika koju inače koriste u svom igrokazu “Indijanci”, djeca sviraju na raznim bubnjevima i udaraljkama okupljeni oko učiteljice Amine koja na najvećem bubnju daje ritam. 

Neka od djece ne čuju, neka imaju smetnje govora, a dio ih ne čuje i imaju smetnje u govoru. Na Amininoj radionici to je jednostavno nemoguće primijetiti.

“Muzika je svuda oko nas, i veliki je značaj ritma u razvoju govora. Djeca ritam osjete, jer ne čuje se samo uhom, već i putem vibracije, kroz koštanu provodljivost”, objašnjava nam učiteljica Amina kako to da sva djeca bez obzira na oštećenje mogu uživati u ritmu i proizvoditi zvuk što im dodatno pomaže u razvoju. Pokazuje nam snimke s priredbi na kojima djeca iz Centra plešu folklor, kao i snimak sa klavirskog nastupa bivše učenice Alme. Uz ritam, i tačke u bojama koje na tipkama predstavljaju note, djeca uče svirati, a Alma osim klavira uspješno svira i harmoniku. Učiteljica Amina radi i na “Slikovnog rječnika znakovnog i verbalnog govora” kako bi svoja iskustva prenijela dalje.

Prisustvovali smo vježbama fine motorike koje Amina i djeca izvode u polutami i opet uz muziku, a u učionici su vježbali razne naučene pojmove, riječi, termine, učili o karti BiH… Kao i kod svirke, primjećujemo da se učiteljica Amina svoj djeci jednako obraća govorom i znakovnim jezikom, puno je pokreta, i djeca je prate kao uigran tim.

“Djeci sa oštećenjem sluha znakovni jezik je maternji, kao i sve drugo potrebno ga je olakšavati i unapređivati, omogućiti djeci da se što bolje izražavaju”, pojašnjava Amina. U vrtićkoj grupi Centra su, kaže, djeca sa različitim stepenom oštećenja sluha, boravak je poludnevni, djeca uče i igraju se, učiteljici Amini tokom grupnog rada pomaže i surdoaudiologinja Arsena Čičkušić, a imaju i individualne specijalističke tretmane. Tu su Armin, Maida, Haris, Fatih, Ermin i Amna, ali i Amnina starija sestra Emna koja je treći razred osnovne škole.

“Kada sam druga smjena, dođem sa Sekom ovdje, pomažem njoj i drugoj djeci, a pomažem i učiteljici Amini s koreografijom, posebno ‘Indijanca’”, kaže Emna. Njihova mama Mersiha kaže nam kako je, kao i mama Sadina s početka priče, kaže nam kako im je nakon rođenja male Amne bilo teško uopšte razmišljati o njenom školovanju.

“Ona je borac, po rođenju je bila bolesna, i preživjela je četiri sepse. Do dolaska ovdje nismo znali šta bismo radili od sebe. Bila joj je potrebna velika pažnja, i plašili smo se da zbog svega ne trpi njena sestra koja nema poteškoća. Čuli smo da ovdje imaju zajedničke radionice za roditelje i došli, u početku nam je sve djelovalo neobično i pitali smo se šta Amina uopšte radi, ali kada smo se upoznali, znali smo da je Amna na pravom mjestu”, priča nam Mersiha.

“Amna se sa učiteljicom brzo zbližila, počela je mnogo toga usvajati, i ostvaren je ogroman napredak. U sve se uključila i starija kćerka koja s njom dolazi ovdje kada je druga smjena u školi, i mnogo uče jedna od druge”, dodaje.

“Grupa je u osnovi inkluzivna, s obzirom da su tu djeca sa različitim oštećenjima sluha ili govora, svi rade skupa, uče jedni druge i jedni od drugih. Nerijetko djeca iz grupe krenu u redovne škole, a dio ih školovanje nastavlja u Centru”, pojašnjava učiteljica Amina.

Među roditeljima koje smo sreli u Centru je i Mujo, otac četvorki koje su nekada išle u predškolsku grupu Centra.

“Imam tri kćerke i sina, dvoje je školovanje nastavilo u Centru, a dvoje u redovnom školovanju. Zaista smo zadovoljni radom i napretkom koji su djeca ostvarila tokom boravka ovdje”, kaže nam Mujo.

Tu je i Fikreta, nekada učenica Centra, a danas mama dječaka koji već ide u osnovnu školu, i trogodišnje djevojčice Maide koja je tek odnedavno kod Amine u vrtićkoj grupi, ali koja se odlično snašla i kažu, već je među najvećim mangupima.

“Sretna sam što je Malik imao priliku biti tu, mnogo je naučio, a Maida je tek krenula i vjerujem da će dobiti maksimalnu pažnju kao i ostala djeca”, kaže nam mama Fikreta. I ostali roditelji s kojima smo razgovarali ne kriju zadovoljstvo radom kao ni velika očekivanja koja imaju od učiteljice Amine pred kojom je svake godine mnogo rada i truda.

“Kada vidite rezultat, onda vidite da se sav trud isplatio. Suština je da čovjek radi srcem”, kaže Amina, a mama Sadina s početka priče zaključuje: “Naša djeca možda imaju nedostatke, neko govora, neko sluha, ali njihova intuicija i memorija su fantastični, i sam susret sa našom učiteljicom Aminom govori više od hiljadu riječi. Djeca su iskrena i djeca je vole, jer osoba koja daje svoj zadnji atom snage za nečiji uspjeh zaslužuje samo najbolje”.  Izvor: klix.ba