Nedavno me je u kancelariji posjetila Ajra. Moja draga Ajra — djevojčica s Down sindromom, vesela, brižna i uvijek nasmijana. Došla je tiho, noseći sa sobom toplinu i radost koju samo ona zna donijeti.

Posjetila me da mi čestita 8. mart. U rukama je držala mali poklon — pernicu, a uz nju i poruku koja mi je oduzela dah:

“Potreban je poseban učitelj da čuje ono šta dijete ne može reći.”

Te njene riječi… te jednostavne, a tako moćne riječi, pogodile su me ravno u srce. Oči su mi se napunile suzama, a jedva sam uspjela promrmljati: “Hvala ti, Ajra.”

Prisjetila sam se tada naših zajedničkih dana. Dok sam bila učiteljica, zajedno smo ulazile u školu – ona u svoj razred, ja u svoj. Ponekad bi me uhvatila za ruku, nasmijala se i rekla: “Ti si moja drugarica.” I ja sam bila ponosna što jesam.

Tog dana smo se i fotografisale. Tu fotografiju sam pažljivo sačuvala — kao podsjetnik na nju, na njenu dobrotu, na njenu čistu ljubav. Danas, dok je gledam, osjećam istu onu toplinu koju mi je donijela kad je kročila u moju kancelariju.

Ajrina poruka nije samo poruka meni — to je poruka svima nama. Poruka da slušamo srcem, da vidimo ono što se ne može uvijek izgovoriti, da budemo tu za one čiji se glas ponekad ne čuje, ali čija je priča ispisana osmijehom, pogledom i dodirom.

Neka Ajrina poruka svima bude inspiracija — da budemo učitelji, roditelji, prijatelji… ljudi koji slušaju srcem.

Ajra , hvala ti što si me podsjetila na ono najvažnije — na ljubav koja ne traži riječi da bi se razumjela.