
Naši najmlađi, a već tako veliki
Postoje trenuci koji nas podsjete zašto radimo ovo što radimo. Trenuci zbog kojih zastanemo, udahnemo dublje i pustimo srce da govori umjesto nas. Danas su nam takav trenutak podarili naši najmlađi: Lajla, Adnan, Lejla, Sara i Nedžla, zajedno sa nastavnicom Edisom Kalajac.
Zajedno su pripremili recitaciju „Domovina nije riječ iz spomenara“ — pjesmu posvećenu našoj Bosni i Hercegovini, napisanu za sve koji je nose u srcu, gdje god bili.
I dok su stali pred nas, maleni a hrabri, s glasovima koji još traže svoje prve prave nesuđene riječi, oni su ih već pronašli u pjesmi.
U čistoj ljubavi prema zemlji koja ih je rodila.
U iskrenosti koja samo dječija usta mogu izgovoriti.
U emociji koja nas je sve zatekla nespremne.
Njihovi stihovi su poruka.
Podsjetnik.
Zagrljaj.
U njihovim glasovima čula se čitava Bosna i Hercegovina njeni osmijesi, njene rane, njene nade. A u našim očima… sve ono što se ne može sakriti kad duša zadrhti.
Hvala našim učenicima što su nas danas naučili da se domovina ne izgovara samo riječima, nego srcem.
I hvala nastavnici Edisi što je u njima probudila glas koji ne može utihnuti.
Neka ova recitacija bude naš zajednički podsjetnik da ljubav prema domovini počinje od najčistijih — od djece.


