
PLIVAČ GODINE I ŽENA GODINE
Danas smo u našoj školi doživjeli trenutak koji se ne planira, ne uvježbava i ne može ponoviti – trenutak koji se dogodi srcem.
Na vrata direktorice danas je zakucao Jasmin Stanar. Tiho, skromno, s onim prepoznatljivim osmijehom koji nose djeca koja su mnogo puta morala biti jača nego što su trebala. U rukama – priznanje.
Najbolji plivač godine.
Došao je ne da se pohvali, nego da podijeli radost. Da kaže: “Uspio sam.”
I da to prvo kaže onima koji su u njega vjerovali i onda kada je bilo najteže.
U istom tom trenutku, u istoj prostoriji, susrele su se dvije priče.
Priča dječaka koji je pobijedio prepreke, tišinu i sumnje – i priča žene koja je godinama, bez buke i reflektora, stvarala prostor da takva djeca mogu sanjati, rasti i pobjeđivati.
Naša direktorica – Žena godine 2025. u oblasti javnih službi – danas nije bila titula. Danas je bila pogled pun suza, glas koji zadrhti i ruke koje drhte od ponosa. Jer nema veće nagrade od trenutka kada dijete dođe i kaže:
“Ovo je i vaše.”
U toj kancelariji danas nisu se susreli priznanje i nagrada.
Susreli su se smisao i svrha.
Susreli su se dijete i sistem koji mu je dao šansu.
Susreli su se snovi i ljudi koji ih čuvaju.
Ako ste danas zaplakali – niste slabi.
Samo ste osjetili istinu.
Jer ovakvi trenuci podsjećaju zašto vrijedi vjerovati, boriti se i nikada ne odustati – ni od djece, ni od ljudi, ni od dobra.
Hvala ti, Jasmine, što si nas podsjetio koliko daleko se može stići srcem.
I hvala životu što ponekad, makar na trenutak, spoji sve ono što je vrijedilo čekati.


